Tales from the Darkness

Trebalo mi je više sati da se saberem.
Lutala sam šumom oko Darkwooda, pokušavajući shvatiti što se upravo dogodilo. Tresući se kao prut zbog snažnih jecaja koje sam uspjela zatomiti, sjela sam kraj korjena drveta, koje kao da se raširilo da mi pruži udobnost i nadvilo nad mene da me zaštiti.
Niotkuda, kao da je iz zemlje izronila, pojavila se djevojka. Lice joj je bilo prekriveno crnom kukuljicom, a za sobom kao da je vukla tamu. 'Vještica,' prošlo mi je umom. U ruci je držala starinsku svjetiljku kojom si je osvjetljavala put, a s njene desne strane hodala je zvijer - ogromna zvijer. Ličio je na vuka koji se klatario na dvije noge, veći od propetog konja. Ramena su mu bila široka, a šape velike. Oko vrata imao je lanac kojim ga je vještica vodila. Njegovo krzno bilo je bijelo poput snijega. 'Gledaj dobro,' čula sam odnekud poznat glas u svojoj glavi. 'Ovo je istina o Darkwoodu.'
Oblak je prešao preko mjeseca i sakrio ga. Vukodlak se počeo smanjivati sve više i više - njegova dlaka počela se uvlačiti, a dlaka na glavi rasti i crvenjeti. Ondje je sada stajala Melanie, potpuno gola. "Mrzim ovakvu naglu preobrazbu," rekla je Melanie. "Zbunjuje me."
"Samo izdrži ovu noć," rekla je vještica. Skinula je kukuljicu. To je nesumnjivo bila Autumn. Njen glas sam upravo čula u glavi. Znaju da sam tu.
"Izađi Dinah," rekla je, a glas joj je bio dublji i mističniji no prije. Nisam imala druge. Ustala sam i stala pred njih. "Pođi s nama. Ako se Melanie pretvori u vukodlaka, neće te napasti. Pod mojim je činima."
"Ti zaista jesi vještica," rekla sam.
"O tom kasnije, stara," nasmijala se Autumn, zvučeći kao prije.
"Damien ju je ugrizao," rekla je Melanie. "Osjećam njegov smrad na njoj."
"Je li štrcnuo otrov u tebe?"
"Rekao je da nije." Autumn me pogledala sumnjičavo. "Kako si se osjećala kada te ugrizao? Je li ti bilo ugodno? Je li te boljelo? Ili si imala osjećaj kao da ćeš pasti u nesvijest?" Oklijevala sam, ali Autumnin prodoran pogled je sve pročitao. Spustila sam pogled na zemlju. Bilo me sram.
"Dobro je. Zasad si mu samo hladnjak." Oblak koji je prekrivao mjesec nestao je, a Melanie je počela vrištati u agoniji. Ramena su joj se počela širiti, lice joj se izdužilo, noge stanjile, počela je rasti i dlakaviti. Opet se pretvorila u vukodlaka i bijesno me pogledala. Ustuknula sam, ali Autumn ju je cimnula, kao da cima psa. "Mir!" zapovijedila je i Melanie se naglo smirila. "Pođi s nama," rekla je Autumn i krenula dalje mračnim putem, ponovo stavivši kukuljicu na glavu. Polako, krenula sam za njom, jer zbog zbunjenosti nisam znala što da radim.
Autumn nas je dovela do mjesta gdje me danas poveo Rob. Autumn je dotaknula koru drveta, a ono je počelo sjati plavičastim sjajem, želeći joj dobrodošlicu. Odjednom, iz listova začuo se hihot. Tri ili četiri vile izletjele su iz svojih skrovišta i sjajeći srebrnim sjajem, letjele oko Autumn i davale joj ružne nadimke. Melanie ih je udarila kao što seljak udara muhu. Autumn je nešto promrmljala. Čula sam pucanje i osjetila zemlju kako se trese, a onda se kora drveta razdvojila - i ono se otvorilo, pokazujući tamu. "Pričekaj ovdje. Običan čovjek ne može izdržati ništavilo ovog svijeta," rekla je Autumn i kročila kroz vrata, vodeći Melanie. Onog trena kad su ušle, nestale su. Nije prošlo dugo, a Autumn se vratila, potpuno sama. "Gdje je Melanie?"
"Tamo gdje i njezina braća. U čoporu Svijeta Divljine. Sada pođi sa mnom i sve će biti objašnjeno." Kako smo krenule, tako se drvo vratilo normalu. Odjednom, osjetila sam smrad sumpora. "Nastavi hodati. To je samo trol. Oni su porpilično glupi, misle ako ti njih ne vidiš da oni ne vide tebe."
"To nema smisla."
"Pa sam ti rekla da su glupi, bogte," zakolutala je očima. "Noćas je veo između magije i stvarnosti vrlo tanak. Zbog toga možeš vidjeti sva ova stvorenja bez da oblačiš odjeću naopačke." Ispred nas pretrčao je jednorog. Ljutito je frknuo na Autumn i nastavio dalje. "Čini se da te ne vole."
"To je zato kaj sam crna vještica. Niko ne voli ljude kaj barataju crnom magijom tak dobro. Vidiš, mi se djelimo na dvije skupine. One koji su u savezu sa Svijetlom i oni koji su u savezu s Mrakom."
"Znači, oni koji su u savezu s Mrakom su zli?"
"Ne, definicija Zla nema veze s Mrakom. savezi s Mrakom i Svijetlom održavaju ravnotežu u ovom svijetu. Zli su oni koji tu ravnotežu žele uništiti, koji imaju prevelike ambicije."
"Darkwood je zaista bio vilenjački grad?"
"Još uvijek je. Iako je većina ovdje ljudska, još uvijek tu žive vilenjaci i u noćima kao što je ova, u šumama je slavlje. Slavimo svoju slobodu."
"Bojim se da mi ništa nije jasno."
"Moraš stvari prihvatiti onakvima kakve jesu. Ne pokušaj ih razumjeti, jer ti to nikada neće uspjeti." Poslije toga, obje smo ušutjele, dok smo oko sebe čule krikove i hihot. "Znači, Wolfroseovi su vukodlaci?"
"Da, i po tome su u savezu s Mrakom."
"Zašto?"
"Jer osobine tvoje istinske prirode određuju s kime si u savezu. Recimo, moje moći najjače su noću dok su Summerine, koja je bijela vještica, najjače danju. Dok je Guildros budan samo noću, jer je Noćni vilenjak, Kamei je budan samo danju."
"Ali vi koji ste u savezu s Mrakom nećete dobiti nagli poriv da odjednom za vladanje svijetom?"
"Ma što ti je? Legende pljuju po nama, samo zato što smo prigrlili noć. Ovisi od osobe do osobe. Što ako netko u savezu sa Svijetlom pokuša uništiti svijet? Kao što sam rekla, tvoja priroda određuje s kime ćeš biti u savezu, ne tvoje osobine."
"Tu već postoji mnogo... Drugih stvorenja?"
"Uvijek su aktivniji noću, jer ih tada nitko neće vidjeti. Osim lovaca, ali njima je lako izmijeniti sjećanje," rekla je nezainteresirano, kao da je kopanje po tuđim mislima najnormalnija stvar u životu.
"Hoćeš li i meni izmijeniti misli?" pitala sam.
"Zašto bi? Damienova si zakuska i kada bi te ponovo ugrizao, svega bi se sjetila. Između ostaloga, imaš potencijala postati jedna od nas. Kamei je to osjetio na tebi."
"Znaš li možda što?"
"To ćeš morati otkriti sama. Ako je tvoja priroda da budeš u savezu s Mrakom, slobodno pusti da te ona krvopija jede - to bi čak moglo ubrzati proces. Ako je tvoja priroda da budeš u savezu sa Svijetlom, prebij ga ko vola u kupusu i natjeraj ga da te pusti."
"Prebiti ga kao vola u kupusu?"
"To sam ja napravila. Uzela sam stolicu i zatukla ga. Nije crko, al je bome plako," rekla je sa zločestim osmijehom na licu.
"Nije li on prebrz da bi..."
"Ma ne, iako ga prvi put moraš zviznut u bulju. Onda je ošamućen." Izašle smo iz šume. Što smo se više približavale mojoj kući, to sam se više tresla. "Oš prespavat kod nas? Nije lako kad si vampiru zakuska, svako malo mjesečariš na njegov tavan. A ako si u našoj kući, ne može doprijeti do tebe jer nije pozvan unutra."
"Kako ti to znaš?" Autumn je skinula kapuljaču i pokazala mi ožiljak na vratu. "Reko je da oće prestat ubijat ljude i mene je ugrizo. E, al sam ja popizdila i zatukla ga stolicom. Rekla sam mu nek si nađe drugu zakusku. Sutradan je došla Summer čije su moći već bile probuđene i... Ma, da, bio je šišmiš dobrih godinu dana." Autumn je prasnula u zloban smijeh, dok je meni misao na Damiena u liku šišmiša kako izbezumljeno leti amo-tamo izmamila osmijeh na lice. Ako ću biti vještica, definitivno ću ga pretvoriti u šišmiša. Došle smo pred kuću. "I? Hoćeš li prespavati ovdje?"
"Ne. Roditelji će mi biti, jel... Izbezumljeni," slagala sam. Autumn kimne. "Dobro. Sutra potraži Guildrosa ili Kameija, oni možda otkriju s kime si u savezu. Ako je to Svijetlo, pozovi me. Gadu dugujem jedne batine već dobre dvije godine." Autumn je ušla u svoju kuću. Tresući se kao prut, i ja sam ušla u svoju i zaključala se u sobu. Ako ću baš mjesečariti, zaletit ću se u vrata.
Lebdjela sam u mraku. Gola i sama. Bilo je hladno, vrlo hladno. Sklupčala sam se u loptu i drhturila, kad sam čula nekoga kako me zove. Jeka se odbijala svuda oko mene, djelujući jezivo i nemalo strašno. Nikada se nisam ovako bojala. Osjetila sam pogled zvijeri na sebi i otvorila sam oči, samo da bih ugledala ogromne crvene oči kako zure u mene. "NE! GUBI SE!" vrisnula sam, osjetivši peckanje u vratu. Naglo sam se probudila u Damienovom naručju. "Jesi li dobro?" upitao je.
'Stolica,' prošlo mi je glavom i zgrabila sam prvu stvar koja mi se našla pod rukom i zabila mu je u oko. Zabila sam mu tehničku u oko. Krv nije šiknula, ali Damien je u boli zaurlao i odmaknuo se od mene. Ja sam se pak zabila u kut. Bojala sam se što će mi napraviti. Hoće li me ubiti? Ne planiram mu to dopustiti. Iščupao je olovku iz oka i bacio je u zid. Tehnička se poput noža, zabila i zaglavila. Zadrhtala sam, dok mi se jeza spuštala niz kralježnicu. Kada me pogledao plamtećim pogledom, dobila sam poriv na povraćanje. Pojavio se kraj mene i unio u lice. "Zašto si to učinila?" zarežao je.
"Sam... Samoobrana?"
"OVO NIJE ŠALA!" zaurlao je i cijela se kuća zatresla. Taj tren, strah, užas i jeza su nestali. Zamijenio ga je bijes. Zvijerski bijes. Nitko. Se. Nikad. Ne. Dere. Na. Mene. Ustala sam i odgurnula ga od sebe
"Da, iz šale sam ti zabila olovku u oko. Kako genijalno. jel škakljalo? Hoćeš možda još?" Izvukla sam tehničku iz zida. "Što ti misliš, da sad kad sam tvoja zakuska te se moram bojati ili te poštovati? Ne nasmijavaj me, krvopijo."
"Mogao bih ti lako slomiti vrat kao da je grančica zbog ovakvog ponašanja."
"Samo daj," uzvratila sam mu čvrst pogled. Još neko vrijeme me bijesno gledao, a zatim je plamen nestao iz njegovih očiju. Podrugljivo se nasmijao. "Nije zabavno ubiti nekoga tko već želi biti mrtav. Održat ću te na životu. I igrati se s tobom."
Bijesan urlik oteo mi se iz dubine grla kada sam navalila na njega. Odjednom, strah mu je prešao preko očiju. Ali samo na trenutak. Zgrabio je ruku u kojoj mi je bila tehnička, oteo mi je iz ruku i bacio kroz prozor. Probila sam staklo i završila bih nabijena o zid i s polomljenim kostima. No, stvar je u tome da nisam. Nešto se u meni dogodilo, neka nagla promjena... Napravila sam salto i dočekala se nogama o zid kuće Witchsoulovih, a onda se odgurnula i poletjela natrag u svoju sobu. Moć je prošla mojim tijelom, tjerajući me da kriknem od zadovoljstva. Šaka mi je zasvijetlila i kako sam uletjela natrag u sobu, tako sam udarila gada u glavu, a on je leđima probio vrata moje sobe, zida kupaonice i odletio na WC školjku. Svijetlo se upalilo i roditelji su ušli hodnik. "DINAH! ŠTO TO IZVODIŠ?" vrisnula je majka, no, na moju sreću, Damien je ošamućen izašao iz WC-a. "Platit... Ćeš mi ovo!" zarežao je, a onda vidio majku, oca i Raina kako gledaju ravno u njega, iznenađeni i izbezumljeni. Sljedeći tren, svi su popadali u nesvijest. Zatim je pogledao u mene, izvan sebe od bijesa. Zgrabio me za vrat i gotovo ugrizao, a onda ga je zelena zraka udarila i odbila od mene. Pala sam na stražnjicu i pogledala tko je to bio. Summer i Autumn, stajali su iza onesviještene mi obitelji, a objema su oči svijetlile strašnom svijetlošću. Kosa im je vijorila na nepostojećem vjetru, a njihove aure su postale jasne kao dan - Autumnina crna, a Summerina bijela. Kamenih lica, gledale su u Damiena. I ja sam pogledala u njega. Bio je mačka. Crna mačka. Ponovo sam pogledala Autumn i Summer, koje su se polako vratile normalu.

Prasnule smo u smijeh.

To be continued…

Ja ovu priču počinjem smatrat jadnom. Možda zato kaj me frendovi jebu oko nekog fantasyija sa zmajevima.
Očekujte postove rijeđe nego obično xDD

Sretan Božić :)

Otac je jutros kupio novine. Prolazeći pokraj njega blagavaonicom, bacila sam pogled na novine. Na naslovnici je velikim, crnim slovima pisalo: JOŠ JEDNA ŽRTVA SERIJSKOG UBOJICE. Nekako sam znala o čemu se otprilike radi. No, ipak sam išla pročitati članak.
„Šest mjeseci nakon prošlog ubojstva, na istom mjestu, pronađen je pedesetogodišnji Mark Stevens. Poput ostalih, u Marku nije pronađena ni kap krvi.
Ova ubojstva događaju se već pedeset godina, ubojica još uvijek nije pronađen. Ubojica uvijek za žrtvu uzima samotnike, stare i bolesne, koji nikome neće nedostajati. Nitko tko ima obitelj dosad nije ubijen.“
Nisam mogla čitati dalje. Samo sam spustila članak i otišla na posao. Čini se da Darkwood ima vlastitoga Drakulu. Ta me misao i previše veseli.
Ušla sam u restoran kroz stražnja vrata. Došla sam u kuhinju, gdje me šef upoznao s Robom. Kojeg znam još otprije i još uvijek liči na gladnog vuka. Ako me ugrize, prebit ću ga palicom. „Pobrini se da sve nauči brzo, Rob.“
„U redu,“ rekao je i zakolutao očima, a zatim mi se nasmiješio. „Dakle, ti se trebaš brinuti za čišćenje posuđa. Sve mora biti čisto u roku od dvije minute, ako ne želiš da te šef natjera da poližeš ostatke s tanjura.“ Ne znam zašto, to me podsjetilo na neku seriju koju sam davno gledala, pa sam digla obrvu. „Bez brige, prema damama nije tako grozan. Između ostaloga, ja sam zadužen za istu stvar, tako da oboje stignemo napraviti sve.“ Blago meni.
Nije bilo druge. Odmah smo se bacili na posao. A posla je bilo. Što i nije čudo za najposjećeniji restoran u Darkwoodu. Naravno, stvar je u tome što ljudi ovdje mnogo jedu i mnogo troše, a nije da su brojni. Rob je razbio dva tanjura dok se glupirao, za što ga je šef navukao za uši. Doslovce. Bilo je divno gledati tuđu agoniju. Možda me sve to veseli jer previše proživljavam svoje traume. jedan dan ću popizdit i odvest majku u šumu i prebit je granom, ko onaj klinac iz onog hororca, mislim da se zvao Halloween.
„Hej, hoćeš da ti pokažem nešto?“ pitao me kad smo se vraćali kući.
„Ne,“ ispalila sam kao iz topa, ali on me naglo povukao za ruku i počeo trčati.
„Stani!“ viknula sam.
„Nikako! Trči kao da te tisuće vampira ganjaju!“ smijao se i vukao me, trčeći što je brže mogao, dok sam ja za njim dahtala. Onda je naglo stao, zbog čega sam se zaletila i njegova leđa. To je opet natjeralo mjehur smijeha. Njegovog. Ja se ne smijem. Često. „Evo. Ovdje smo se Witchsoulovice i naša obitelj družili. Igrali smo se vještica i vukodlaka.“ Pogledala sam oko sebe. Bili smo usred šume, kraj drveta toliko kolosalnog da je izgledalo kao izvor sveg života na ovoj zemlji. A ni ostatak nije bio manje čaroban - mirisi, zvukovi i boje su se stapali, stvarajući mi vrtoglavicu. Zrak je ovdje nekako bio svježiji, a sve kao da me privlačilo u jedan divljiji, prastari svijet bez pravila...
„Još uvijek se toga igramo. Prestani zavoditi Dinah i dovuci dupe ovamo!“ rekao je tip kojeg sam prepoznala kao Kevina, na što me opet Rob primio za ruku. „Neću! Sviđa mi se sa Dinah!“ Meni se ne sviđa sa Dinah. Izvukla sam svoju ruku iz njegove, toplo se nadajući da će me pustiti na miru. Kevin ga je pogledao vrlo strogo. „Dolazi ovamo!“ Ustuknula sam. Njegove oči kao da su se promjenile, kao da su postale oči... životinje.
"Evo, čim otpratim Dinah kući."
"Ne. Sama ću."
"Ali.."
"Dolazi ovamo, Robe! Ovo je bitno!" rekao je Kevin. Rob mi je uputio napaćen pogled, ali okrenula sam mu leđa i počela se vraćati iz smjera kojim smo došli. Odlučila sam izbjegavati Roba. Nije mi se sviđao osjećaj koji je u meni izazivao Rob.
Izazivao je strah.

Ne znam zašto, ali u jedanaest sam se opet našla na tavanu. Nešto me vuklo tamo cijelo vrijeme. Nešto s tim tavanom jednostavno nije u redu.
Također, ima puno knjiga. Ponovo sam prešla rukom preko tih starih svezaka, kad sam se odjednom zaustavila na jednom. Biblija? Pa, to dosadno štivo je na baš svakoj polici… Krenula sam je izvaditi, kad se ormar odjednom okrenuo, i bacio me u drugu prostoriju. Zidovi i pod bili su krvavocrveni, slabo svijetlo svijetlilo je sa stropa, obasjavajući stube. Smrad sumpora. Namrštila sam se, ali onda mi se lice automatski razvedrilo. Tajna soba! Ovo je nekakva tajna soba! Povedena ushitom, odmah sam se popela, da bih došla u potkrovlje. Soba je bila uređena gotičarski, sve nekakve mješavine crnog i crvenog sa sablasnim svijetlom svijeća. Izgledala je kao soba gotičarskog tinejđera, kada mi je pozornost privukao lijes u kutu. Približila sam se i otvorila ga – nikog nije bilo unutra.
Možda sam se previše ponadala. Odjednom, postalo mi je hladno. Guildrosove riječi odzvanjale su mi u glavi. 'Ubio je svog oca jer ga je mrzio, a zatim se sakrio u tajnu sobu u ovoj kući.' Morala sam izaći odavde. Počela me hvatati klaustrofobija. Okrenula sam se da izađem, kada se onaj dečko iz mog sna pojavio ispred mene. Jedan kratak tren zurili smo jedno u drugo kao izbezumljeni psi, a onda me on gurnuo na lijes, spriječivši mi bijeg. Crvenim očima zurio je u mene, potpuno bezosjećajno. Uzvratila sam mu jednako bezosjećajan pogled. S upozorenjem 'Probaj me silovati, pa ću ti svu krv ispiti'. „Znaš kako se kaže? Znatiželja je ubila mačku,“ rekao je.
„Ti si… Ti si onaj Damien!“ Čim je čuo svoje ime, čeličnim me stiskom prinio sebi, usnama mi dodirnuvši vrat. Prestala sam disati od straha. Toliko o samoobrani. „Samo jedan ugriz. Mogla bi ostati bez kapi krvi,“ rekao je. Otvorio je usta i zubima mi dotaknuo kožu, a zatim se, na moje iznenađenje maknuo. „Imaš sreće što sam sit.“
„Ti si ubio onog čovjeka!“ rekla sam malo preoduševljeno. No, on je očito krivo shvatio.
„Zaista misliš da me to stvara čudovištem?“ Približio mi se za korak, a ja sam ustuknula. „On je meni ono što je tebi dnevni ručak. Ja sam ovdje vrh hranidbenog lanca.“ Podrugljivo mi se nasmiješio. „Čak i jedan jadni čovjek poput tebe osjeća moju moć.“ Sjeo je na stolicu i nastavio me gledati kao što lav gleda plijen. „Što ću sada s tobom?“ Opet se pojavio kraj mene. „Imaš lijepo lice. Mogla bi mi služiti kao igračka.“ Uspjela sam se maknuti od njega. Zgrabio me za ramena odozada. „I miris sam ti osjetio onog trena kad si došla u Darkwood. Bilo je teško ne zaklati te u snu. A ovo i nije prvi put da si me vidjela.“ Trznula sam se. Dobila sam potvrdu. Onaj san nije bio san, već stvarnost. „Reci mi, što da napravim s tobom?“ pitao me.
„Pusti me?“ pitala sam. Damien je prasnuo u smijeh. „Kako si nam hrabra.“ Dotaknuo mi je obraz, prstom prešao do brade i podigao mi glavu. „Obećaj mi da nikad nikome nećeš reći za mene. I neću ti biti neprijatelj.“
„Mislim da tebe ne želim za neprijatelja.“ Pogledao me oštro. „Tako je. Ne želiš.“ Stajali smo tako neko vrijeme, dok mi mozak od sve jeze napokon nije vrisnuo da se maknem odavde. Neću se više nikada vratiti u ovu sobu, ni tavan, to je sigurno. Mislim, ovdje je serijski silovatelj. Ovaj, ubojica. „Pa, ovaj, bok,“ rekla sam. Krenula sam prema stepenicama.
„Stani!“ zapovijedio mi je. Tijelo mi se smrznulo. „Dolazit ćeš svaku nedjelju u ponoć ovdje.“
„Z-zašto?“ Pogledao me iskosa, podrugljivo se nasmiješivši. „Bit ćeš moj hladnjak.“
„Molim?“ Hladnjak? E, pa tako debela nisam!
„Da. Dosta mi je više ubijanja, ali nikad nisam iz nikoga mogao piti krv bez da napravi paniku. Vjerujem da ti nećeš nikome reći.“
„Neću.“
„Nećeš? Pa, to su samo dva gutljaja. Krv će ti se regenerirati. Više nitko u Darkwoodu neće umrijeti zbog moje gladi. A tebi će se svidjeti.“
"Ali, ako me ugrizeš, postat ću vampir. Ica." Morala sam suspregnuti smijeh. I meni gluposti padaju na pamet.
"Ne. To se dogodi samo ako ispustim svoj otrov."
„Čisto sumnjam da…“ Pojavio se ispred mene, zgrabio me za kosu i nagnuo mi glavu. vrat mi je krcnuo. Hvala, ali ovaj nenadani pokret, dragi kiropraktičaru, nisam trebala. Osjetila sam bol u vratu, kada mi je zubima probio kožu i užasno peckanje. Bacakala sam se prve tri sekunde, u žarkoj želji da se oslobodim, ali stisak mu je bio čeličan. Sve je to nestalo s valom ugode koji me odjednom prožeo. Borila sam se svim silama da ne zadrhtim i uzdahnem. Borila sam se svim silama da se maknem od njega.
Nije prošlo dugo, odmah se odmaknuo od mene. Zgrabila sam se za vrat, koji je već zarastao. „Ti… Ti… Pretvorit ćeš me u…“
„Ne. Nisam pljunuo otrov u tebe. Nećeš se pretvoriti u vampira. Bila bi onda moja nevjesta. Ti si samo hladnjak.“
„Ne želim…!“ No, nisam dovršila. Damienov glas je počeo odzvanjati u mojoj glavi, kako sam ga gledala u oči. 'Dođi k meni. Dođi…'
„NE!“ vrisnula sam, pala na koljena i uhvatila se za glavu. Odjednom me počela užasno boljeti i svo oduševljenje koje sam imala otkrićem VAMPIRA! je nestalo. Smrad jedan govnarski.
„Impresivno. Uspjela si mi se oduprijeti. To stvarno nitko ne može.“ Približio mi se, dok sam drhtala od straha, „Snaga tvog karaktera može te spasiti. Bez brige, neću te ubiti. Dosta mi je toga. Ali sada si pod mojom vlašću.“
„Zašto si to učinio? Zašto baš ja?“
„Nizom nesretnih okolnosti. Moram se nekako pobrinuti da moje postojanje bude tajna. Hej, pogledaj me.“ Opet mi je dignuo glavu. „Također tu ima i još jedan razlog – sviđaš mi se.“
„Sviđa ti se moja krv.“
„Između ostaloga. Hej, nisam ti ja tako strašan. Možda se kasnije i ja tebi svidim.“ Tada se nagnuo i poljubio me u čelo. „Možeš ići.“ Nije mi trebao reći dvaput. Pobjegla sam s potkrovlja, s tavana, iz kuće, što sam dalje mogla, dok nisam ostala bez daha. Onda sam pala na koljena i počela plakati.

To be continued…

Poput jezivog zova divljine, probudila me iz sna svirka klavira. Uspravila sam se i bacila pogled kroz prozor. Mjesečina je sjala punim sjajem. Ali bilo je očito da svirka nije dolazila izvana. Nisam prepoznavala skladbu – no mislim da je bila Beethovenova. Ustala sam iz kreveta i u svojoj jezivoj spavaćici se popela na kat. Nisam se usudila upaliti svijetlo, no svijetlo mjesečine je kroz prozor na krovu obasjavalo klavir. Prestala sam se micati – i dobila poriv da vrisnem. Tamo je sjedio netko. Lice mu nisam vidjela, jer crna kosa padala je preko njega. Svirao je kao da iz sebe može izbaciti svu svoju tugu, bol i patnju, tako da sam na tren zaboravila da on ne bi smio biti tu – iako mi se činilo da mu tu je mjesto (na neki bizaran način). Na kraju, zbunjenost i strah su u meni prevladali, no uspjela sam zadržati mirnu glavu. Reagirala sam onako kako sam znala u tom trenu. Zgrabila sam prvu knjigu s police i bacila je prema njemu. Knjiga ga je pogodila ravno u glavu. Pala je na drveni pod poput ranjene ptice i on je prestao svirati. Pogledao me crvenim, sjajnim očima i odjednom se pojavio kraj mene, unosivši mi se u lice. Prestala sam disati, jer strah u meni paralizirao me. „Ovo je samo san,“ rekao je, dignuo ruku i krenuo me udariti – na što sam se naglo uspravila u svom krevetu. Zadihana i znojna, ustala sam. Jedva da sam se sjećala nečeg – osim crvenih očiju i svirke Beethoveena. Ili kog god. Bilo je šest ujutro – ostatak familije vjerojatno još uvijek hrče.
Odjenula sam se i krenula u napad. Bacila sam smeće van, pomela boravak od smeća koje su sinoć starci napravili (hvala Bogu da je bio samo parket), obrisala prašinu s polica i pripremila doručak taman kad su svi stigli u blagovaonicu. Brat se išao družiti s Parkerom i Williamsom, a majka i otac k Pertudovima. Ja sam uzela svoju knjigu i sjela na balkon. Dan je bio lijep. Sunce više nije sjalo onakvom žestinom kao početkom ljeta, ali i dalje mi je bilo vruće. Odnekud su se oglasile ptice. A meni s lijeva oglasila se Summer, remeteći mi mir. „Hej, Dinah!“ čula sam Summer kako viče i podigla pogled. Mahala mi je sa svog balkona, vedro nasmiješena kao i uvijek. Njoj dan uvijek počinje dobro. „Kako si?“ viknula je,
„Dobro,“ odgovorila sam.
„Sori zbog onog sinoć, Autumn stvarno zna biti neugodna s vremena na vrijeme. Ne daj da te to dira, ona je samo takva.“
„Sve je u redu. Ne ljutim se,“ rekla sam. Mogla bi se i ona sama ispričati, kad bi joj bilo stalo. Ali nije, pa me nije briga. No, odjednom se pojavila na balkonu, odmah do Summer. „Fakat? Fakat se ne ljutiš?“
„Ne. Ne ljutim se.“
„Jebenica! E, daj onda, ak ti se da, moš sa mnom i Summer ić gledat mužjake kak igraju šicu?“ Mužjaci. Ni ne shvaća kako im je ispravnu titulu dala.
„Autumn totalno slini za Lukeom,“ dobacila je Summer.
„Ne slinim! Mislim, ima jebeno seksi tijelo. I ona duga vatrena pletenica, ma sva se stresem kad ga vidim.“
„Luke Wolfrose? Susjed?“ pitala sam, a njih dvije su spremno kimnule.
„Melanie, Sarah i Katrina nam prave društvo. I one bacaju oko na frajere,“ kimnula mi je Summer.
„Ćeš doć? Oćemo čut tvoje mišljenje o frajerima u ovom gradu.“
„Ne znam. Ako me roditelji puste.“
„Naš šta, jebeš starce! Naša stara bu tvojima rekla da smo s tobom, pa ne buju dramili.“
„Da. Naša se mama jednostavno sa svima slaže.“
„Dakle, nema pogovora. Dolaziš odmah. Bumo te vani čekale.“
Pa. U redu. Što može poći po krivu? Spremila sam knjigu u svoju sobu i izašla s curama van. Ne zato što me zanimaju... 'mužjaci'. Nisam imala normalno društvo otkad se Kennedy preselila u London.

Odvukle su me u kvart, tamo gdje je Rain igrao košarku. Odmah me primijetio i došao do mene. Ne znam kako mu uspijeva, s obzirom da je slijep kao miš. „Ne bi li ti trebala biti doma? Stara će pošizit ak te vidi vani.“
„Neće. Naša mama ju je uvjerila da je dobro da se druži s nama,“ rekla je Summer.
„Je li?“ pitala sam.
„Da, baš je razgovarala s njom preko telefona,“ odgovorila mi je veselo Summer.
„Razgovarala je?“ digla sam obrve
„Evo naših kurvi,“ rekla je Autumn i pokazala prema tri riđokose djevojke koje su sjedile na klupici. Mahnule su nam. „Furate nam novo društvo?“ pitala je djevojka sa zelenim pramenovima u kosi, za koju sam zaključila da je Katrina.
„To nam je susjeda,“ rekla je Sarah, koju sam upamtila kao ljepoticu. Katrina i Sarah su bile na fakultetu, makar je Sarah krenula tek ove godine. Kraj njih je bila Melanie, koja je ove godine bila maturantica. No, njeno lice bilo je pravi bejbifejs, izgledala je kao da joj je jedva šesnaest. Luke i Rob (koji je bio u kiltu) igrali su košarku. Kevin je, kako je Melanie rekla, radio. Što me podsjetilo na moj posao sutra. „Hej, sjedni s nama, druži se malo,“ rekla je Melanie. „Buraz ti je totalno sladak.“
„Da, upravo je Melanie rekao da ima najslađe lice na svijetu,“ rekla je Sarah.
„A Melanie je ful preosjetljiva na svoju facu,“ rekla je Autumn.
„Pa, ako nešto Rain ima dobro na sebi, onda je to ukus,“ rekla sam, ignorirajući njihov bogati vokabular, unatoč tome što me veoma iritirao.
„Tipična bratska ljubav,“ prokomentirala je Katrina. Nisam ništa rekla na to, jer nisam shvatila što je time pjesnik htio reći.
„Pazi!“ viknuo je netko, a lopta je letila prema meni. Odjednom, jedan od dečki je napravio kolut i uhvatio loptu taman da me ne udari u glavu. Naravno, osim što je uhvatio loptu, srušio je i mene i Autumn i cijelu klupu. Dok su svi ostali stajali, ja sam završila leđima pritiščući Autumn na beton, dok je Rob jahao po meni. Divno. "Opa, akcija u troje," čula sam svog glupog brata Raina.
„Jesi dobro?“ pitao je. Izgledam li ja njemu dobro?
„Joj, Rob, daj se miči s nas!“ viknula je Autumn i snagom koja ne priliči jednoj tako mršavoj curi maknula je mene i Roba od sebe. Ponudio mi je pomoć, ali ustala sam sama i izbjegavala ga pogledati. Što je natjeralo Summer da prasne u smijeh.
„Rob, izvedi!“ viknuo je Luke, na što se Rob pokrenuo. Sarah me obasjala osmijehom. „Vidi tko nam se crveni!“
„Taj za niš dobro mali idiot ti se sviđa?“ Autumn je pitala.
„Ne. Ni ne poznajem ga. Zašto bi mi se sviđao?“ counterstrike. Ili ne. Ne znam što me spopalo danas.
„Pobrinut ćemo se mi da ti njega upoznaš,“ namignula mi je Katrina. Suspregnula sam smijeh koji mi se gotovo oteo iz grla, pa sam se samo nasmiješila. Ponovo sam pogledala Roba. Nisam bila sigurna što je to bilo, ali nešto na njemu mi je protreslo utrobu. Nešto što sam primijetila mešu svim Wolfroseovima. Prikriven osjećaj, zbog kojeg pomisliš da si okružen čoporom gladnih vukova.

Iznosila sam smeće van, kad me zaustavio muškarac. Zapanjio me svojim izgledom. Duga plava kosa padala mu je niz ramena, vilice i jagodice isticale su se na njegovu mršavu, mačkoliku licu, a nimalo nisu pomagale ni kose mačkolike oči koje su se čudno caklile. DJelovao je... velebno. „Zdravo. Vi ste novi susjedi?“ pitao je. Kimnula sam. Imala sam osjećaj da ispred mene stoji sam kralj i to mi je oduzelo jezik.
„Žao mi je, moj brat i ja se nismo prije stigli upoznati. Kamei je veoma zauzet, znate, a ja preko dana nisam u gradu. Ja sam Guildros.“
„Dinah,“ rekla sam i pružila ruku, pa povukla, na što se Guildros nasmijao. Zvuk smijeha bio je zvonak.
„Bez briga, radničke ruke najčišće su ruke,“ rekao je i rukovao se sa mnom. „Htio bih se upoznati i sa tvojim roditeljima.“
„Oni su u gostima, neće se vratiti još neko vrijeme.“
„Šteta… Šteta…“ Guildros je neko vrijeme gledao u nebo (ili možda krov moje kuće), a zatim mi se ponovo obratio. „Znaš li priču ove kuće?“ Definitivno je zurio u krov moje kuće.
„Pa, znam da su tu nekada živjeli otac i sin. Često su se svađali. Nakon toga, sin je umro, a otac se ubio od tuge. Tu, u ovom dvorištu se navodno pojavljuje duh oca, koji kaže da je njegov sin čudovište i upozorava nas da se pazimo.“
„To je samo dio ove priče. Naime, Damien nije umro, već postao vampir.“
„Vampir?" upitala sam sa smiješkom. Vjerojatno mi tu priča neku glupost koji su ovdašnji seljani smislili. Ovaj, građani.
„Tako je. Ubio je svog oca jer ga je mrzio, a zatim se sakrio u tajnu sobu u ovoj kući. Prije nego što krene u lov, uvijek odsvira 'Za Elizu'.“ Zgranuto sam ga pogledala.
Sanjala sam ga. Sanjala sam da je svirao za Elizu, a onda me napao. Vidjevši moju reakciju, Guildrosovo tvrdo lice naglo se smekšalo u smiješak. „Bez brige. To je samo priča. Damien i njegov otac davno su umrli.“ No, nekako mi to nije djelovalo umirujuće. A maloprije sam mu se rugala. „Pa, bilo je lijepo pričati s tobom, Dinah. Pozdravi svoje roditelje.“ Mahnuo mi je, okrenuo se i nestao u noći. Ušla sam u kuću i zaključala vrata i popela se na tavan. Nervozno sam gledala klavir. Hoće li se pojaviti ponovo? Možda ako ga izazovem? Sjela sam za klavir, a onda sam se sjetila kako zapravo i ne znam svirati. Nasmijala sam se svojoj gluposti i otišla s tavana, osjećajući nečiji pogled na svojim očima.
Dajem previše važnosti onome što je Guildros rekao. I čitam previše gluposti.
Na tu misao dohvatila sam 'Drakulu' Brama Stokera. Nikad previše gluposti u jednoj glupoj glavi.

To be continued…

„Rain, jesi li uzbuđen? Napokon se selimo u Darkwood!“ rekla je majka, Nancy Wrapton. Nancy je bila visoka plavuša velikih, zelenih očiju, punih usana i visokih jagodica. Njen sin, Rain, naslijedio je njenu ljepotu, kao i snažnu građu svog oca, Christophera. „Zašto bih bio uzbuđen? To je još samo jedno retardirano malo mjesto za koje nitko ne zna.“
„Ali, navodno je kuća u koju mi idemo živjeti ukleta!“ rekao je Christopher. Christopher je imao kratku, plavu kosu punu sijeda i plave oči. Iako nije bio visok, bio je snažno građen i ličio je na nisku grdosiju – koja je dobro popunjavala svoje odijelo, naravno.
„Ukleta? Mora da se šališ,“ rekao je Rain. Rain je imao kosu boje žita – akvamarinske oči i bio je pravi ljepotan, blistava osmjeha i topla pogleda. No, bio je razmažen. Prerazmažen.
„Ma kakvi! To je… HEJ, DINAH! Požuri s tom prtljagom, molim te! Vučeš se poput puža!“
„Evo, dolazim!“ odgovorila sam, vukući za sobom prtljagu deset puta težu nego što sam ja sama.
„Ja sam ti lijepo rekla da je ona prelijena da bi bila korisna. Ne vidim zašto je odmah nismo dali u neko sirotište,“ rekla je moja majka otvoreno. No, umjesto da me to pogodi, samo sam je ignorirala. Nisam tu mogla ništa drugo – napokon, moji su mi to govorili čitav moj život. Mrzim ih. Iz dna duše. Samo jedva čekam da se maknem od njih. No, s obzirom da se sad selimo u Darkwood – šanse neće biti. Ili će biti, samo vrlo, vrlo male.
„Požuri, strpaj to u prikolicu! I oprezno, ne želim da mi se odjeća podere zbog tvoje nespretnosti.“
Od svoje sedme godine, kada sam bila prisiljena preuzeti sve kućanske poslove, jedva da sam sa svojim roditeljima razgovarala.
U autu, moj brat je igrao igrice. Gledala sam kroz prozor auta, zureći u borove koji su bili nadomak ceste. Brzo, borovi su nestali, to je preraslo u naselje.

Darkwood
Nastao je 1785. Osnovao ga je Rudolph Darkwood, nakon što je spasio tisuće ljudi od kuge. Priča se da je Darkwood nastao na nekadašnjim ruševinama vilinskog grada, zbog čega se mistične i znanstveno neobjašnjive stvari znaju događati ovdje.
Nakon mnogo godina, Rudolphov praunuk, Genie Darkwood, dobio je izbore za gradonačelnika 1940., no brzo je napustio to mjesto, nakon incidenta koji se dogodio s njegovom ženom. Jedanaest godina kasnije, umro mu je i sin, a Genie je nakon toga počinio samoubojstvo. Svakih šest mjeseci, jedna osoba nestane, a ljudi viđaju Geniev duh u dvorištu njegove kuće, gdje duh upozorava da je njegov sin, Damien Darkwood, postao čudovište i ubija ljude.

Još prije tjedan dana, ovdje je iskrcan i namješten naš namještaj. Kuća je bila velika – imala je dva kata plus tavan, na kojem je bila omanja knjižnica s klavirom. Znam točno gdje ću onda provoditi svoje slobodno vrijeme. Društva nikad nisam imala – majka to nije dopustila. Ušla sam u svoju sobu – koristila sam vlastiti krvavo zarađeni novac da je uredim. Majka mi je rekla: 'Ako hoću sobu po svom ukusu, moram je sama platiti.' I platila sam, nego što. Samo što mi je jedva ostalo lipe. Nije me briga. Barem imam nešto.
Taj tjedan sam također našla posao u obližnjem restoranu – a počinjem tek prekosutra, jer su se tek danas svi papiri sredili. Maloljetna sam, pa je to malo kompliciranije. Ko ga fućka. Otac je ovdje dobio posao ravnatelja ureda za gospodarstvo i obrt, a majka je bila kućanica. Brat se već uključio u košarkaški tim naše škole.
Već smo upoznali troje susjeda. S lijeve strane, bila je obitelj od deset članova – svi su bili riđokosi. Prezivali su se – pogodite kako – Wolfrose. Susan i George, koji su bili četrdesetogodišnji supružnici. Dvadesetrogodišnji Kevin, dvadesetogodišnja Katrina, devetnaestogodišnji Luke i Sarah, osamnaestogodišnja Melanie, sedamnaestogodišnji Rob (koji ima čudnu furku na škote i svira gajde – ali meni je to totalno cool), desetogodišnja Natalie i trogodišnji Fred I svi, al baš svi su bili riđi i plavooki.
S druge strane bila je obitelj od tri člana – blizanke sa svojom majkom, a prezivale su se Witchsoul. Majka, Sabrina Witchsoul, je imala jedva 35 godina – bila je visoka, plava i zelenooka, a takve su bile i njene kćeri. Bile su mojih godina (16), zvale su se Autumn i Summer i makar su izgledom bile identične, razlikovale su se kao nebo i zemlja. No, one se nisu svađale, već su se međusobno nadopunjavale.
Tu su bili i Elfsongovi preko puta nas, koji uglavnom nisu s nikim razgovarali. Navodno su to dvojica braće, koji imaju jedva 17 godina i brinu se sami za sebe, ali rijetko ih se viđa i vrlo su misteriozni. Ostali svi su pričljivi i glasni – Parkeri, Showlangovi, Blackstoneovi, Cricketpocketovi, Williamsovi, Collinsovi, Pertudovi… Ima ih kao u priči. I svi do reda su nametljivi.
Za tri tjedna počinje nastava. Imam vremena za sebe, ako ništa drugo. Ušla sam u svoju sobu – nije bila nešto posebno velika. No, imala je crveno-crni tepih koji sam obožavala, bijeli zid pokriven posterima, ormar koji sam sama obojala, stol koji sam sama obojala, kompjuter koji sam svojim parama jedva nabavila, čak sam imala vlastitu kupaonicu i balkon. Na balkon sam stavila svoju malu orhideju – tamo ću se brinuti za nju.
Nakon što sam pospremila svoje (i majčine i očeve i bratove) stvari, raspakirala se, krenula sam spremati večeru. Nisam bila nimalo dobre volje. Nisam željela biti ovdje, nimalo. Htjela sam se maknuti odavde. Hoću se maknuti…
Noć je pala brže nego što sam se nadala. Brat se pokupio u sobu igrati X-box. Majka i otac u dnevnom boravku su gledali neki ljubić. Ja sam oprala suđe i pokupila se na tavan, zgrabivši knjigu o urotama i novcu. Desetak polica nalazilo se naredano oko zazidanog prostora, koji je bio na sredini knjižnice. Što je bilo potpuno čudno. Zašto toliko oduzimati prostor? No, nije na meni da se gnjavim oko arhitekture. Tu bi mogla biti i tajna soba, ali me nije nimalo briga. Tu je također bio i jedan klavir, koji se nije činio previše prašnjav. Ali, kao i obično, nisam obraćala pažnju. U tome je možda bila moja kob.
Došla sam do najzanimljivijeg djela, kada se majka izderala moje ime. Ostavila sam knjigu na stolu i požurila u dnevni boravak. „Napravi meni i ocu kokice.“
„Nemamo kokice.“
„PA NABAVI IH!“ izderala se majka na mene. „Kako možeš biti tako lijena, nakon svega što smo za tebe napravili? Dopustili smo ti da imaš sobu kakvu hoćeš! Plaćamo ti to tvoje jadno školovanje! Što ti još hoćeš od nas?“ Zašutjela sam. Nema vajde svađati se protiv nje. Još ću samo nastradati.
Uzela sam novce i izašla iz kuće. Nesigurna u kojem je putu dućan, pozvonila sam našim desnim susjedima – Witchsoulovima. Otvorila mi je Summer. Kako sam znala da je to Summer? Zato što me nije kao Autumn, odmah prostrijelila pogledom, već mi se ljubazno nasmiješila. I bila je odjevena po zadnjem modnom kriku. „Bok! Ti si nova susjeda, zar ne? Dinah ti je ime.“
„Ovaj, da. Ispričavam se ako smetam. Možete li mi reći gdje je super market? Još ne snalazim ovdje.“
„Joj, daj, tvojih sam godina, kog mi se vraga obraćaš tako formalno? Evo, natjerat ću Autumn da se makne s WoW-a pa idemo s tobom.“ Nisam trebala čekati dugo. Summer je dovukla i Autumn sa sobom. „Okej. Koji kurac ja radim ovdje?“ pitala je, bijesno me gledajući velikim, okruglim očima. „Socijaliziraš se. Moraš upoznati nove susjede.“
„Dovoljno je da znam Elfsongove i Wolfroseove. Ko da mi treba ostatak grada. Wolfroseovi ionako zauzimaju pedeset posto.“
„Joj, daj, ne budi tako zlobna. Idemo otpratiti Dinah do super marketa.“
„Kaj je retardirana? Šta joj treba, tjelohranitelj? Nek si sama ode!“
„Ovaj, stvarno me ne trebate otpratiti. Samo mi recite kako da dođem do njega.“
„Neka te ne zamara Autumn, ona je samo…“
„Ideš ovuda lijevo, na kraju ulice skreneš desno, pa sljedeće prvo skretanje lijevo, nastaviš ravno, zarotiraš se za devedeset stupnjeva prema kazaljki na satu i evo te pred supermarketom. Bok.“ Povukla je Summer i zalupila mi vrata pred nosom. Baš ugodna osoba, je li.
Nakon što se mama pola sata derala na mene kako sam spora i nesposobna, glupa i debilna, i da se sve to izražava na mome ružnome licu, ljuta sam krenula na tavan. Došla sam do stola, sigurna da sam tamo ostavila knjigu – no knjige nije bilo. Stajala je na polici, označena na mjestu gdje sam prestala čitati. Vjerojatno sam zaboravila da sam je pospremila. Baš sam bedasta.
Ne znam zašto, no cijelo sam vrijeme na svojim leđima osjećala da me netko promatra.

To be continued…

Nije nešto dobro, al prvi postovi mi uvijek ispadnu sjebano. Maaaaajku im.

„Predaj mi se, Damien,“ čuo je glas u svojoj glavi, svojim snovima, okružen mrakom. „Znam ja što ti želiš,“ govorio je glas hrapavim šapatom. Damien nije znao radi li se o ženskom ili o muškome glasu. Znao je da mu se nimalo ne sviđa. „Ti želiš osvetu.“ Crna rupa počela ga je uvlačiti u sebe, otkidajući komade njegova tijela, grizući, grebući… Damien se naglo uspravio. „NE!“ vrisnuo je. Nad svojim krevetom, ugledao je nju. Tu ženu neusporedive ljepote – crna kosa lelujala joj je oko tijela, duga do poda – oči su joj bile krvavocrvene od krvi koje je prolila – usne krvavocrvene, a put bijelja od mjeseca. „Opet ti.“
„Damiene,“ rekla je to s daleko više seksualnosti u glasu no što je trebalo. Nagnula se nad njega i poljubila ga u usta, nježno zapalucavši jezikom. Nije joj uzvratio poljubac. „Opet mi ulaziš u snove,“ rekao je kad se odmaknula, a ona se samo nasmiješila. Ruku je spustila do tvrde grbe na boksericama i počela trljati. Damien je zadrhtao. „Želim da ti budeš sretan.“
„Prestani,“ maknuo je njezinu ruku i odgurnuo je od sebe. Ustao je iz kreveta i približio se prozoru. Još je bila noć. „U snu si mi rekla da znaš što želim, a to mi ne daš.“
„Vampirizam je težak, ljubavi moja. Jesi li siguran da bi to mogao otrpjeti? Naši neprijatelji su čak ovdje.“
„Dovoljno sam jak, Ruth,“ zarežao je.
„Želiš ubiti oca,“ rekla je samodopadno.
„Jer govno to zaslužuje.“ Ruth se nasmijala. „Mržnja. Kako divno oruđe. Naravno, dat ću ti što sam ti obećala. Ali samo ako ti daš meni ono što si ti meni obećao.“
„Svoju nevinost?“
„Točno, ljubavi.“ Ovaj put bio je red na Damiena da se nasmije. Od svih vampira, on baš naiđe na Ruth, čiji je centar prljavog uma seksualna naslada. Znao je – ako sada spava s njom, ugrist će ga da joj užitak bude veći, a sljedeći dan već će nestati. Pa, u potkrovlju mu je sve spremno za njegov novi život. Što čeka?
Čeka da ga Darkwood zaboravi. No, više nije mogao čekati. Otac se sutra vraća. Mora ga uništiti za ono što mu je učinio. Mora ga ubiti na najgori mogući način. A koji je drugačiji nego da mu isčupa srce? Damien je prišao Ruth – bila je znatno viša od njega. No, nije ga spriječilo da joj strastveno počne ljubiti vrat, odgura je na krevet, skine i izbija iz nje vriskove pune naslade.
Za vrijeme njihova odnosa, Ruth ga je ugrizla. I baš kao što je Damien pretpostavljao, Ruth se više nije pojavila.
No, pojavio se njegov otac. Pozvonio je na vrata i samo ušao kad mu je Damien otvorio – bez pozdrava. Kao da ima pravo na to. Kao da ga ne ostavlja samog na dvije godine. Kao da se ne sjeća što je učinio njegovoj majci. „Vidim, dobro se brineš za kuću,“ rekao je njegov otac, Genie Darkwood, čiji je pradjed osnovao ovaj grad Darkwood. „Gospodine, ne mislite li da je vaš sin pomalo blijed?“ pitao je očev suputnik. John. Tako se zvao. Damienu ionako nije bio bitan.
Njegov otac napokon se udostojio pogledati ga. „Vjerojatno je ostao budan cijelu noć. Ništa oko čega bi se trebalo brinuti.“
Sljedeći dan, Damien je bio pod vrućicom. Nije mogao ustati iz kreveta. Kad bi zatvorio oči, vidio bi Ruthine, a kad bi otvorio, cijela soba se zavrtjela i odmah bi jednostavno pao u nesvijest. Otac nije poslao po njega.
Vrućica mu se pogoršala. Damien se više nije mogao ni pomaknuti. Polako, svaki mišić je prestao raditi. Nije više mogao disati – postalo mu je prebolno. Srce mu je prestalo kucati. Prije nego što je sunce palo – Damien je umro. Tek treći dan, otac je poslao po njega i shvatio – izgubio je sina.
Genie nakon sinova pokopa više ni sa kim nije htio razgovarati. Izgubio je sina – svoje nasljedstvo – svoju krv. Kako će se ikad moći obratiti ikome? Kako je mogao biti tako grozan prema njemu? Savjest ga je grizla neprestano. Tada, ono što je on smatrao duhom svoga sina, pojavilo se pred njim. „Damien!“ viknuo je u šoku.
„Zdravo. Genie,“ zarežao je. „Duguješ mi život.“
„Život?“
„Majčin život.“
„Što ti znaš o tome?“
„Sve. Sve sam vidio. Vidio sam kako si je ubio – a bila je nedužna. Ubio si je zbog jednog dolara.“ Damien je zgrabio očevu glavu i gurnuo mu je novac u usta. „je li ti toliko bitan? Pojedi ga onda, ako ti život o njemu toliko ovisi!“ udario ga je i bacio na pod.
„A-ali… Ti si mrtav!“
„Ne, Genie. Ja sam itekako živ,“ rekao je Damien. Oštrim noktima probio je očeva prsa, dopreo do srca i iščupao ga. Još uvijek je kucalo. „Zbogom. Pozdravi mi Sotonu,“ rekao je, gledajući svog oca kako se koprca u boli. Oči su mu tad postale purpurne.
Od tog dana, svakih šest mjeseci nestalo bi barem dvoje ljudi iz grada, a tijela su nađena u rijeci ili u šumi. Ubojica nikad nije pronađen – i to se nastavlja već pedeset godina. Također, viđeno je kako Genie Darkwood šeće svojim dvorištem i upozorava ljude koji tamo prolaze na svoga sina – on je postao čudovište.

To be continued...

Kad je Dinah ušla u svoju novu kuću, noje očekivala ništa novo - roditelji koji je i dalje koriste kao sluškinju, brat zbog kojeg je svi omalovažavaju, susjede koje nije briga.
Ovdje su se stvari malo i promjenile. Sprijateljila se sa svojim susjedima, a Rob, jedan od susjeda, se čak i zatreskao u nju.
No, Dinah se osjeća čudno - netko je noću cijelo vrijeme promatra. Postaje paranoična.
Dinah će uskoro otkriti da Darkwood i nije tako obično mjesto kakvo se čini i da tajne i spletke nisu samo u njenoj obitelji.

Sad još uređujem blog :)

Imam još tri, iako je samo jedan aktivan. Taj aktivan je osobni. Ovo drugo su dovršene priče.

Feministica Mimaču - osobni
Suwan Kijo - priča 1
Victims of a Time - priča 2