|
„Rain, jesi li uzbuđen? Napokon se selimo u Darkwood!“ rekla je majka, Nancy Wrapton. Nancy je bila visoka plavuša velikih, zelenih očiju, punih usana i visokih jagodica. Njen sin, Rain, naslijedio je njenu ljepotu, kao i snažnu građu svog oca, Christophera. „Zašto bih bio uzbuđen? To je još samo jedno retardirano malo mjesto za koje nitko ne zna.“
„Ali, navodno je kuća u koju mi idemo živjeti ukleta!“ rekao je Christopher. Christopher je imao kratku, plavu kosu punu sijeda i plave oči. Iako nije bio visok, bio je snažno građen i ličio je na nisku grdosiju – koja je dobro popunjavala svoje odijelo, naravno.
„Ukleta? Mora da se šališ,“ rekao je Rain. Rain je imao kosu boje žita – akvamarinske oči i bio je pravi ljepotan, blistava osmjeha i topla pogleda. No, bio je razmažen. Prerazmažen.
„Ma kakvi! To je… HEJ, DINAH! Požuri s tom prtljagom, molim te! Vučeš se poput puža!“
„Evo, dolazim!“ odgovorila sam, vukući za sobom prtljagu deset puta težu nego što sam ja sama.
„Ja sam ti lijepo rekla da je ona prelijena da bi bila korisna. Ne vidim zašto je odmah nismo dali u neko sirotište,“ rekla je moja majka otvoreno. No, umjesto da me to pogodi, samo sam je ignorirala. Nisam tu mogla ništa drugo – napokon, moji su mi to govorili čitav moj život. Mrzim ih. Iz dna duše. Samo jedva čekam da se maknem od njih. No, s obzirom da se sad selimo u Darkwood – šanse neće biti. Ili će biti, samo vrlo, vrlo male.
„Požuri, strpaj to u prikolicu! I oprezno, ne želim da mi se odjeća podere zbog tvoje nespretnosti.“
Od svoje sedme godine, kada sam bila prisiljena preuzeti sve kućanske poslove, jedva da sam sa svojim roditeljima razgovarala.
U autu, moj brat je igrao igrice. Gledala sam kroz prozor auta, zureći u borove koji su bili nadomak ceste. Brzo, borovi su nestali, to je preraslo u naselje.
Darkwood
Nastao je 1785. Osnovao ga je Rudolph Darkwood, nakon što je spasio tisuće ljudi od kuge. Priča se da je Darkwood nastao na nekadašnjim ruševinama vilinskog grada, zbog čega se mistične i znanstveno neobjašnjive stvari znaju događati ovdje.
Nakon mnogo godina, Rudolphov praunuk, Genie Darkwood, dobio je izbore za gradonačelnika 1940., no brzo je napustio to mjesto, nakon incidenta koji se dogodio s njegovom ženom. Jedanaest godina kasnije, umro mu je i sin, a Genie je nakon toga počinio samoubojstvo. Svakih šest mjeseci, jedna osoba nestane, a ljudi viđaju Geniev duh u dvorištu njegove kuće, gdje duh upozorava da je njegov sin, Damien Darkwood, postao čudovište i ubija ljude.
Još prije tjedan dana, ovdje je iskrcan i namješten naš namještaj. Kuća je bila velika – imala je dva kata plus tavan, na kojem je bila omanja knjižnica s klavirom. Znam točno gdje ću onda provoditi svoje slobodno vrijeme. Društva nikad nisam imala – majka to nije dopustila. Ušla sam u svoju sobu – koristila sam vlastiti krvavo zarađeni novac da je uredim. Majka mi je rekla: 'Ako hoću sobu po svom ukusu, moram je sama platiti.' I platila sam, nego što. Samo što mi je jedva ostalo lipe. Nije me briga. Barem imam nešto.
Taj tjedan sam također našla posao u obližnjem restoranu – a počinjem tek prekosutra, jer su se tek danas svi papiri sredili. Maloljetna sam, pa je to malo kompliciranije. Ko ga fućka. Otac je ovdje dobio posao ravnatelja ureda za gospodarstvo i obrt, a majka je bila kućanica. Brat se već uključio u košarkaški tim naše škole.
Već smo upoznali troje susjeda. S lijeve strane, bila je obitelj od deset članova – svi su bili riđokosi. Prezivali su se – pogodite kako – Wolfrose. Susan i George, koji su bili četrdesetogodišnji supružnici. Dvadesetrogodišnji Kevin, dvadesetogodišnja Katrina, devetnaestogodišnji Luke i Sarah, osamnaestogodišnja Melanie, sedamnaestogodišnji Rob (koji ima čudnu furku na škote i svira gajde – ali meni je to totalno cool), desetogodišnja Natalie i trogodišnji Fred I svi, al baš svi su bili riđi i plavooki.
S druge strane bila je obitelj od tri člana – blizanke sa svojom majkom, a prezivale su se Witchsoul. Majka, Sabrina Witchsoul, je imala jedva 35 godina – bila je visoka, plava i zelenooka, a takve su bile i njene kćeri. Bile su mojih godina (16), zvale su se Autumn i Summer i makar su izgledom bile identične, razlikovale su se kao nebo i zemlja. No, one se nisu svađale, već su se međusobno nadopunjavale.
Tu su bili i Elfsongovi preko puta nas, koji uglavnom nisu s nikim razgovarali. Navodno su to dvojica braće, koji imaju jedva 17 godina i brinu se sami za sebe, ali rijetko ih se viđa i vrlo su misteriozni. Ostali svi su pričljivi i glasni – Parkeri, Showlangovi, Blackstoneovi, Cricketpocketovi, Williamsovi, Collinsovi, Pertudovi… Ima ih kao u priči. I svi do reda su nametljivi.
Za tri tjedna počinje nastava. Imam vremena za sebe, ako ništa drugo. Ušla sam u svoju sobu – nije bila nešto posebno velika. No, imala je crveno-crni tepih koji sam obožavala, bijeli zid pokriven posterima, ormar koji sam sama obojala, stol koji sam sama obojala, kompjuter koji sam svojim parama jedva nabavila, čak sam imala vlastitu kupaonicu i balkon. Na balkon sam stavila svoju malu orhideju – tamo ću se brinuti za nju.
Nakon što sam pospremila svoje (i majčine i očeve i bratove) stvari, raspakirala se, krenula sam spremati večeru. Nisam bila nimalo dobre volje. Nisam željela biti ovdje, nimalo. Htjela sam se maknuti odavde. Hoću se maknuti…
Noć je pala brže nego što sam se nadala. Brat se pokupio u sobu igrati X-box. Majka i otac u dnevnom boravku su gledali neki ljubić. Ja sam oprala suđe i pokupila se na tavan, zgrabivši knjigu o urotama i novcu. Desetak polica nalazilo se naredano oko zazidanog prostora, koji je bio na sredini knjižnice. Što je bilo potpuno čudno. Zašto toliko oduzimati prostor? No, nije na meni da se gnjavim oko arhitekture. Tu bi mogla biti i tajna soba, ali me nije nimalo briga. Tu je također bio i jedan klavir, koji se nije činio previše prašnjav. Ali, kao i obično, nisam obraćala pažnju. U tome je možda bila moja kob.
Došla sam do najzanimljivijeg djela, kada se majka izderala moje ime. Ostavila sam knjigu na stolu i požurila u dnevni boravak. „Napravi meni i ocu kokice.“
„Nemamo kokice.“
„PA NABAVI IH!“ izderala se majka na mene. „Kako možeš biti tako lijena, nakon svega što smo za tebe napravili? Dopustili smo ti da imaš sobu kakvu hoćeš! Plaćamo ti to tvoje jadno školovanje! Što ti još hoćeš od nas?“ Zašutjela sam. Nema vajde svađati se protiv nje. Još ću samo nastradati.
Uzela sam novce i izašla iz kuće. Nesigurna u kojem je putu dućan, pozvonila sam našim desnim susjedima – Witchsoulovima. Otvorila mi je Summer. Kako sam znala da je to Summer? Zato što me nije kao Autumn, odmah prostrijelila pogledom, već mi se ljubazno nasmiješila. I bila je odjevena po zadnjem modnom kriku. „Bok! Ti si nova susjeda, zar ne? Dinah ti je ime.“
„Ovaj, da. Ispričavam se ako smetam. Možete li mi reći gdje je super market? Još ne snalazim ovdje.“
„Joj, daj, tvojih sam godina, kog mi se vraga obraćaš tako formalno? Evo, natjerat ću Autumn da se makne s WoW-a pa idemo s tobom.“ Nisam trebala čekati dugo. Summer je dovukla i Autumn sa sobom. „Okej. Koji kurac ja radim ovdje?“ pitala je, bijesno me gledajući velikim, okruglim očima. „Socijaliziraš se. Moraš upoznati nove susjede.“
„Dovoljno je da znam Elfsongove i Wolfroseove. Ko da mi treba ostatak grada. Wolfroseovi ionako zauzimaju pedeset posto.“
„Joj, daj, ne budi tako zlobna. Idemo otpratiti Dinah do super marketa.“
„Kaj je retardirana? Šta joj treba, tjelohranitelj? Nek si sama ode!“
„Ovaj, stvarno me ne trebate otpratiti. Samo mi recite kako da dođem do njega.“
„Neka te ne zamara Autumn, ona je samo…“
„Ideš ovuda lijevo, na kraju ulice skreneš desno, pa sljedeće prvo skretanje lijevo, nastaviš ravno, zarotiraš se za devedeset stupnjeva prema kazaljki na satu i evo te pred supermarketom. Bok.“ Povukla je Summer i zalupila mi vrata pred nosom. Baš ugodna osoba, je li.
Nakon što se mama pola sata derala na mene kako sam spora i nesposobna, glupa i debilna, i da se sve to izražava na mome ružnome licu, ljuta sam krenula na tavan. Došla sam do stola, sigurna da sam tamo ostavila knjigu – no knjige nije bilo. Stajala je na polici, označena na mjestu gdje sam prestala čitati. Vjerojatno sam zaboravila da sam je pospremila. Baš sam bedasta.
Ne znam zašto, no cijelo sam vrijeme na svojim leđima osjećala da me netko promatra.
To be continued…
Nije nešto dobro, al prvi postovi mi uvijek ispadnu sjebano. Maaaaajku im.
|
