|
Otac je jutros kupio novine. Prolazeći pokraj njega blagavaonicom, bacila sam pogled na novine. Na naslovnici je velikim, crnim slovima pisalo: JOŠ JEDNA ŽRTVA SERIJSKOG UBOJICE. Nekako sam znala o čemu se otprilike radi. No, ipak sam išla pročitati članak.
„Šest mjeseci nakon prošlog ubojstva, na istom mjestu, pronađen je pedesetogodišnji Mark Stevens. Poput ostalih, u Marku nije pronađena ni kap krvi.
Ova ubojstva događaju se već pedeset godina, ubojica još uvijek nije pronađen. Ubojica uvijek za žrtvu uzima samotnike, stare i bolesne, koji nikome neće nedostajati. Nitko tko ima obitelj dosad nije ubijen.“
Nisam mogla čitati dalje. Samo sam spustila članak i otišla na posao. Čini se da Darkwood ima vlastitoga Drakulu. Ta me misao i previše veseli.
Ušla sam u restoran kroz stražnja vrata. Došla sam u kuhinju, gdje me šef upoznao s Robom. Kojeg znam još otprije i još uvijek liči na gladnog vuka. Ako me ugrize, prebit ću ga palicom. „Pobrini se da sve nauči brzo, Rob.“
„U redu,“ rekao je i zakolutao očima, a zatim mi se nasmiješio. „Dakle, ti se trebaš brinuti za čišćenje posuđa. Sve mora biti čisto u roku od dvije minute, ako ne želiš da te šef natjera da poližeš ostatke s tanjura.“ Ne znam zašto, to me podsjetilo na neku seriju koju sam davno gledala, pa sam digla obrvu. „Bez brige, prema damama nije tako grozan. Između ostaloga, ja sam zadužen za istu stvar, tako da oboje stignemo napraviti sve.“ Blago meni.
Nije bilo druge. Odmah smo se bacili na posao. A posla je bilo. Što i nije čudo za najposjećeniji restoran u Darkwoodu. Naravno, stvar je u tome što ljudi ovdje mnogo jedu i mnogo troše, a nije da su brojni. Rob je razbio dva tanjura dok se glupirao, za što ga je šef navukao za uši. Doslovce. Bilo je divno gledati tuđu agoniju. Možda me sve to veseli jer previše proživljavam svoje traume. jedan dan ću popizdit i odvest majku u šumu i prebit je granom, ko onaj klinac iz onog hororca, mislim da se zvao Halloween.
„Hej, hoćeš da ti pokažem nešto?“ pitao me kad smo se vraćali kući.
„Ne,“ ispalila sam kao iz topa, ali on me naglo povukao za ruku i počeo trčati.
„Stani!“ viknula sam.
„Nikako! Trči kao da te tisuće vampira ganjaju!“ smijao se i vukao me, trčeći što je brže mogao, dok sam ja za njim dahtala. Onda je naglo stao, zbog čega sam se zaletila i njegova leđa. To je opet natjeralo mjehur smijeha. Njegovog. Ja se ne smijem. Često. „Evo. Ovdje smo se Witchsoulovice i naša obitelj družili. Igrali smo se vještica i vukodlaka.“ Pogledala sam oko sebe. Bili smo usred šume, kraj drveta toliko kolosalnog da je izgledalo kao izvor sveg života na ovoj zemlji. A ni ostatak nije bio manje čaroban - mirisi, zvukovi i boje su se stapali, stvarajući mi vrtoglavicu. Zrak je ovdje nekako bio svježiji, a sve kao da me privlačilo u jedan divljiji, prastari svijet bez pravila...
„Još uvijek se toga igramo. Prestani zavoditi Dinah i dovuci dupe ovamo!“ rekao je tip kojeg sam prepoznala kao Kevina, na što me opet Rob primio za ruku. „Neću! Sviđa mi se sa Dinah!“ Meni se ne sviđa sa Dinah. Izvukla sam svoju ruku iz njegove, toplo se nadajući da će me pustiti na miru. Kevin ga je pogledao vrlo strogo. „Dolazi ovamo!“ Ustuknula sam. Njegove oči kao da su se promjenile, kao da su postale oči... životinje.
"Evo, čim otpratim Dinah kući."
"Ne. Sama ću."
"Ali.."
"Dolazi ovamo, Robe! Ovo je bitno!" rekao je Kevin. Rob mi je uputio napaćen pogled, ali okrenula sam mu leđa i počela se vraćati iz smjera kojim smo došli. Odlučila sam izbjegavati Roba. Nije mi se sviđao osjećaj koji je u meni izazivao Rob.
Izazivao je strah.
Ne znam zašto, ali u jedanaest sam se opet našla na tavanu. Nešto me vuklo tamo cijelo vrijeme. Nešto s tim tavanom jednostavno nije u redu.
Također, ima puno knjiga. Ponovo sam prešla rukom preko tih starih svezaka, kad sam se odjednom zaustavila na jednom. Biblija? Pa, to dosadno štivo je na baš svakoj polici… Krenula sam je izvaditi, kad se ormar odjednom okrenuo, i bacio me u drugu prostoriju. Zidovi i pod bili su krvavocrveni, slabo svijetlo svijetlilo je sa stropa, obasjavajući stube. Smrad sumpora. Namrštila sam se, ali onda mi se lice automatski razvedrilo. Tajna soba! Ovo je nekakva tajna soba! Povedena ushitom, odmah sam se popela, da bih došla u potkrovlje. Soba je bila uređena gotičarski, sve nekakve mješavine crnog i crvenog sa sablasnim svijetlom svijeća. Izgledala je kao soba gotičarskog tinejđera, kada mi je pozornost privukao lijes u kutu. Približila sam se i otvorila ga – nikog nije bilo unutra.
Možda sam se previše ponadala. Odjednom, postalo mi je hladno. Guildrosove riječi odzvanjale su mi u glavi. 'Ubio je svog oca jer ga je mrzio, a zatim se sakrio u tajnu sobu u ovoj kući.' Morala sam izaći odavde. Počela me hvatati klaustrofobija. Okrenula sam se da izađem, kada se onaj dečko iz mog sna pojavio ispred mene. Jedan kratak tren zurili smo jedno u drugo kao izbezumljeni psi, a onda me on gurnuo na lijes, spriječivši mi bijeg. Crvenim očima zurio je u mene, potpuno bezosjećajno. Uzvratila sam mu jednako bezosjećajan pogled. S upozorenjem 'Probaj me silovati, pa ću ti svu krv ispiti'. „Znaš kako se kaže? Znatiželja je ubila mačku,“ rekao je.
„Ti si… Ti si onaj Damien!“ Čim je čuo svoje ime, čeličnim me stiskom prinio sebi, usnama mi dodirnuvši vrat. Prestala sam disati od straha. Toliko o samoobrani. „Samo jedan ugriz. Mogla bi ostati bez kapi krvi,“ rekao je. Otvorio je usta i zubima mi dotaknuo kožu, a zatim se, na moje iznenađenje maknuo. „Imaš sreće što sam sit.“
„Ti si ubio onog čovjeka!“ rekla sam malo preoduševljeno. No, on je očito krivo shvatio.
„Zaista misliš da me to stvara čudovištem?“ Približio mi se za korak, a ja sam ustuknula. „On je meni ono što je tebi dnevni ručak. Ja sam ovdje vrh hranidbenog lanca.“ Podrugljivo mi se nasmiješio. „Čak i jedan jadni čovjek poput tebe osjeća moju moć.“ Sjeo je na stolicu i nastavio me gledati kao što lav gleda plijen. „Što ću sada s tobom?“ Opet se pojavio kraj mene. „Imaš lijepo lice. Mogla bi mi služiti kao igračka.“ Uspjela sam se maknuti od njega. Zgrabio me za ramena odozada. „I miris sam ti osjetio onog trena kad si došla u Darkwood. Bilo je teško ne zaklati te u snu. A ovo i nije prvi put da si me vidjela.“ Trznula sam se. Dobila sam potvrdu. Onaj san nije bio san, već stvarnost. „Reci mi, što da napravim s tobom?“ pitao me.
„Pusti me?“ pitala sam. Damien je prasnuo u smijeh. „Kako si nam hrabra.“ Dotaknuo mi je obraz, prstom prešao do brade i podigao mi glavu. „Obećaj mi da nikad nikome nećeš reći za mene. I neću ti biti neprijatelj.“
„Mislim da tebe ne želim za neprijatelja.“ Pogledao me oštro. „Tako je. Ne želiš.“ Stajali smo tako neko vrijeme, dok mi mozak od sve jeze napokon nije vrisnuo da se maknem odavde. Neću se više nikada vratiti u ovu sobu, ni tavan, to je sigurno. Mislim, ovdje je serijski silovatelj. Ovaj, ubojica. „Pa, ovaj, bok,“ rekla sam. Krenula sam prema stepenicama.
„Stani!“ zapovijedio mi je. Tijelo mi se smrznulo. „Dolazit ćeš svaku nedjelju u ponoć ovdje.“
„Z-zašto?“ Pogledao me iskosa, podrugljivo se nasmiješivši. „Bit ćeš moj hladnjak.“
„Molim?“ Hladnjak? E, pa tako debela nisam!
„Da. Dosta mi je više ubijanja, ali nikad nisam iz nikoga mogao piti krv bez da napravi paniku. Vjerujem da ti nećeš nikome reći.“
„Neću.“
„Nećeš? Pa, to su samo dva gutljaja. Krv će ti se regenerirati. Više nitko u Darkwoodu neće umrijeti zbog moje gladi. A tebi će se svidjeti.“
"Ali, ako me ugrizeš, postat ću vampir. Ica." Morala sam suspregnuti smijeh. I meni gluposti padaju na pamet.
"Ne. To se dogodi samo ako ispustim svoj otrov."
„Čisto sumnjam da…“ Pojavio se ispred mene, zgrabio me za kosu i nagnuo mi glavu. vrat mi je krcnuo. Hvala, ali ovaj nenadani pokret, dragi kiropraktičaru, nisam trebala. Osjetila sam bol u vratu, kada mi je zubima probio kožu i užasno peckanje. Bacakala sam se prve tri sekunde, u žarkoj želji da se oslobodim, ali stisak mu je bio čeličan. Sve je to nestalo s valom ugode koji me odjednom prožeo. Borila sam se svim silama da ne zadrhtim i uzdahnem. Borila sam se svim silama da se maknem od njega.
Nije prošlo dugo, odmah se odmaknuo od mene. Zgrabila sam se za vrat, koji je već zarastao. „Ti… Ti… Pretvorit ćeš me u…“
„Ne. Nisam pljunuo otrov u tebe. Nećeš se pretvoriti u vampira. Bila bi onda moja nevjesta. Ti si samo hladnjak.“
„Ne želim…!“ No, nisam dovršila. Damienov glas je počeo odzvanjati u mojoj glavi, kako sam ga gledala u oči. 'Dođi k meni. Dođi…'
„NE!“ vrisnula sam, pala na koljena i uhvatila se za glavu. Odjednom me počela užasno boljeti i svo oduševljenje koje sam imala otkrićem VAMPIRA! je nestalo. Smrad jedan govnarski.
„Impresivno. Uspjela si mi se oduprijeti. To stvarno nitko ne može.“ Približio mi se, dok sam drhtala od straha, „Snaga tvog karaktera može te spasiti. Bez brige, neću te ubiti. Dosta mi je toga. Ali sada si pod mojom vlašću.“
„Zašto si to učinio? Zašto baš ja?“
„Nizom nesretnih okolnosti. Moram se nekako pobrinuti da moje postojanje bude tajna. Hej, pogledaj me.“ Opet mi je dignuo glavu. „Također tu ima i još jedan razlog – sviđaš mi se.“
„Sviđa ti se moja krv.“
„Između ostaloga. Hej, nisam ti ja tako strašan. Možda se kasnije i ja tebi svidim.“ Tada se nagnuo i poljubio me u čelo. „Možeš ići.“ Nije mi trebao reći dvaput. Pobjegla sam s potkrovlja, s tavana, iz kuće, što sam dalje mogla, dok nisam ostala bez daha. Onda sam pala na koljena i počela plakati.
To be continued…
|
