|
Trebalo mi je više sati da se saberem.
Lutala sam šumom oko Darkwooda, pokušavajući shvatiti što se upravo dogodilo. Tresući se kao prut zbog snažnih jecaja koje sam uspjela zatomiti, sjela sam kraj korjena drveta, koje kao da se raširilo da mi pruži udobnost i nadvilo nad mene da me zaštiti.
Niotkuda, kao da je iz zemlje izronila, pojavila se djevojka. Lice joj je bilo prekriveno crnom kukuljicom, a za sobom kao da je vukla tamu. 'Vještica,' prošlo mi je umom. U ruci je držala starinsku svjetiljku kojom si je osvjetljavala put, a s njene desne strane hodala je zvijer - ogromna zvijer. Ličio je na vuka koji se klatario na dvije noge, veći od propetog konja. Ramena su mu bila široka, a šape velike. Oko vrata imao je lanac kojim ga je vještica vodila. Njegovo krzno bilo je bijelo poput snijega. 'Gledaj dobro,' čula sam odnekud poznat glas u svojoj glavi. 'Ovo je istina o Darkwoodu.'
Oblak je prešao preko mjeseca i sakrio ga. Vukodlak se počeo smanjivati sve više i više - njegova dlaka počela se uvlačiti, a dlaka na glavi rasti i crvenjeti. Ondje je sada stajala Melanie, potpuno gola. "Mrzim ovakvu naglu preobrazbu," rekla je Melanie. "Zbunjuje me."
"Samo izdrži ovu noć," rekla je vještica. Skinula je kukuljicu. To je nesumnjivo bila Autumn. Njen glas sam upravo čula u glavi. Znaju da sam tu.
"Izađi Dinah," rekla je, a glas joj je bio dublji i mističniji no prije. Nisam imala druge. Ustala sam i stala pred njih. "Pođi s nama. Ako se Melanie pretvori u vukodlaka, neće te napasti. Pod mojim je činima."
"Ti zaista jesi vještica," rekla sam.
"O tom kasnije, stara," nasmijala se Autumn, zvučeći kao prije.
"Damien ju je ugrizao," rekla je Melanie. "Osjećam njegov smrad na njoj."
"Je li štrcnuo otrov u tebe?"
"Rekao je da nije." Autumn me pogledala sumnjičavo. "Kako si se osjećala kada te ugrizao? Je li ti bilo ugodno? Je li te boljelo? Ili si imala osjećaj kao da ćeš pasti u nesvijest?" Oklijevala sam, ali Autumnin prodoran pogled je sve pročitao. Spustila sam pogled na zemlju. Bilo me sram.
"Dobro je. Zasad si mu samo hladnjak." Oblak koji je prekrivao mjesec nestao je, a Melanie je počela vrištati u agoniji. Ramena su joj se počela širiti, lice joj se izdužilo, noge stanjile, počela je rasti i dlakaviti. Opet se pretvorila u vukodlaka i bijesno me pogledala. Ustuknula sam, ali Autumn ju je cimnula, kao da cima psa. "Mir!" zapovijedila je i Melanie se naglo smirila. "Pođi s nama," rekla je Autumn i krenula dalje mračnim putem, ponovo stavivši kukuljicu na glavu. Polako, krenula sam za njom, jer zbog zbunjenosti nisam znala što da radim.
Autumn nas je dovela do mjesta gdje me danas poveo Rob. Autumn je dotaknula koru drveta, a ono je počelo sjati plavičastim sjajem, želeći joj dobrodošlicu. Odjednom, iz listova začuo se hihot. Tri ili četiri vile izletjele su iz svojih skrovišta i sjajeći srebrnim sjajem, letjele oko Autumn i davale joj ružne nadimke. Melanie ih je udarila kao što seljak udara muhu. Autumn je nešto promrmljala. Čula sam pucanje i osjetila zemlju kako se trese, a onda se kora drveta razdvojila - i ono se otvorilo, pokazujući tamu. "Pričekaj ovdje. Običan čovjek ne može izdržati ništavilo ovog svijeta," rekla je Autumn i kročila kroz vrata, vodeći Melanie. Onog trena kad su ušle, nestale su. Nije prošlo dugo, a Autumn se vratila, potpuno sama. "Gdje je Melanie?"
"Tamo gdje i njezina braća. U čoporu Svijeta Divljine. Sada pođi sa mnom i sve će biti objašnjeno." Kako smo krenule, tako se drvo vratilo normalu. Odjednom, osjetila sam smrad sumpora. "Nastavi hodati. To je samo trol. Oni su porpilično glupi, misle ako ti njih ne vidiš da oni ne vide tebe."
"To nema smisla."
"Pa sam ti rekla da su glupi, bogte," zakolutala je očima. "Noćas je veo između magije i stvarnosti vrlo tanak. Zbog toga možeš vidjeti sva ova stvorenja bez da oblačiš odjeću naopačke." Ispred nas pretrčao je jednorog. Ljutito je frknuo na Autumn i nastavio dalje. "Čini se da te ne vole."
"To je zato kaj sam crna vještica. Niko ne voli ljude kaj barataju crnom magijom tak dobro. Vidiš, mi se djelimo na dvije skupine. One koji su u savezu sa Svijetlom i oni koji su u savezu s Mrakom."
"Znači, oni koji su u savezu s Mrakom su zli?"
"Ne, definicija Zla nema veze s Mrakom. savezi s Mrakom i Svijetlom održavaju ravnotežu u ovom svijetu. Zli su oni koji tu ravnotežu žele uništiti, koji imaju prevelike ambicije."
"Darkwood je zaista bio vilenjački grad?"
"Još uvijek je. Iako je većina ovdje ljudska, još uvijek tu žive vilenjaci i u noćima kao što je ova, u šumama je slavlje. Slavimo svoju slobodu."
"Bojim se da mi ništa nije jasno."
"Moraš stvari prihvatiti onakvima kakve jesu. Ne pokušaj ih razumjeti, jer ti to nikada neće uspjeti." Poslije toga, obje smo ušutjele, dok smo oko sebe čule krikove i hihot. "Znači, Wolfroseovi su vukodlaci?"
"Da, i po tome su u savezu s Mrakom."
"Zašto?"
"Jer osobine tvoje istinske prirode određuju s kime si u savezu. Recimo, moje moći najjače su noću dok su Summerine, koja je bijela vještica, najjače danju. Dok je Guildros budan samo noću, jer je Noćni vilenjak, Kamei je budan samo danju."
"Ali vi koji ste u savezu s Mrakom nećete dobiti nagli poriv da odjednom za vladanje svijetom?"
"Ma što ti je? Legende pljuju po nama, samo zato što smo prigrlili noć. Ovisi od osobe do osobe. Što ako netko u savezu sa Svijetlom pokuša uništiti svijet? Kao što sam rekla, tvoja priroda određuje s kime ćeš biti u savezu, ne tvoje osobine."
"Tu već postoji mnogo... Drugih stvorenja?"
"Uvijek su aktivniji noću, jer ih tada nitko neće vidjeti. Osim lovaca, ali njima je lako izmijeniti sjećanje," rekla je nezainteresirano, kao da je kopanje po tuđim mislima najnormalnija stvar u životu.
"Hoćeš li i meni izmijeniti misli?" pitala sam.
"Zašto bi? Damienova si zakuska i kada bi te ponovo ugrizao, svega bi se sjetila. Između ostaloga, imaš potencijala postati jedna od nas. Kamei je to osjetio na tebi."
"Znaš li možda što?"
"To ćeš morati otkriti sama. Ako je tvoja priroda da budeš u savezu s Mrakom, slobodno pusti da te ona krvopija jede - to bi čak moglo ubrzati proces. Ako je tvoja priroda da budeš u savezu sa Svijetlom, prebij ga ko vola u kupusu i natjeraj ga da te pusti."
"Prebiti ga kao vola u kupusu?"
"To sam ja napravila. Uzela sam stolicu i zatukla ga. Nije crko, al je bome plako," rekla je sa zločestim osmijehom na licu.
"Nije li on prebrz da bi..."
"Ma ne, iako ga prvi put moraš zviznut u bulju. Onda je ošamućen." Izašle smo iz šume. Što smo se više približavale mojoj kući, to sam se više tresla. "Oš prespavat kod nas? Nije lako kad si vampiru zakuska, svako malo mjesečariš na njegov tavan. A ako si u našoj kući, ne može doprijeti do tebe jer nije pozvan unutra."
"Kako ti to znaš?" Autumn je skinula kapuljaču i pokazala mi ožiljak na vratu. "Reko je da oće prestat ubijat ljude i mene je ugrizo. E, al sam ja popizdila i zatukla ga stolicom. Rekla sam mu nek si nađe drugu zakusku. Sutradan je došla Summer čije su moći već bile probuđene i... Ma, da, bio je šišmiš dobrih godinu dana." Autumn je prasnula u zloban smijeh, dok je meni misao na Damiena u liku šišmiša kako izbezumljeno leti amo-tamo izmamila osmijeh na lice. Ako ću biti vještica, definitivno ću ga pretvoriti u šišmiša. Došle smo pred kuću. "I? Hoćeš li prespavati ovdje?"
"Ne. Roditelji će mi biti, jel... Izbezumljeni," slagala sam. Autumn kimne. "Dobro. Sutra potraži Guildrosa ili Kameija, oni možda otkriju s kime si u savezu. Ako je to Svijetlo, pozovi me. Gadu dugujem jedne batine već dobre dvije godine." Autumn je ušla u svoju kuću. Tresući se kao prut, i ja sam ušla u svoju i zaključala se u sobu. Ako ću baš mjesečariti, zaletit ću se u vrata.
Lebdjela sam u mraku. Gola i sama. Bilo je hladno, vrlo hladno. Sklupčala sam se u loptu i drhturila, kad sam čula nekoga kako me zove. Jeka se odbijala svuda oko mene, djelujući jezivo i nemalo strašno. Nikada se nisam ovako bojala. Osjetila sam pogled zvijeri na sebi i otvorila sam oči, samo da bih ugledala ogromne crvene oči kako zure u mene. "NE! GUBI SE!" vrisnula sam, osjetivši peckanje u vratu. Naglo sam se probudila u Damienovom naručju. "Jesi li dobro?" upitao je.
'Stolica,' prošlo mi je glavom i zgrabila sam prvu stvar koja mi se našla pod rukom i zabila mu je u oko. Zabila sam mu tehničku u oko. Krv nije šiknula, ali Damien je u boli zaurlao i odmaknuo se od mene. Ja sam se pak zabila u kut. Bojala sam se što će mi napraviti. Hoće li me ubiti? Ne planiram mu to dopustiti. Iščupao je olovku iz oka i bacio je u zid. Tehnička se poput noža, zabila i zaglavila. Zadrhtala sam, dok mi se jeza spuštala niz kralježnicu. Kada me pogledao plamtećim pogledom, dobila sam poriv na povraćanje. Pojavio se kraj mene i unio u lice. "Zašto si to učinila?" zarežao je.
"Sam... Samoobrana?"
"OVO NIJE ŠALA!" zaurlao je i cijela se kuća zatresla. Taj tren, strah, užas i jeza su nestali. Zamijenio ga je bijes. Zvijerski bijes. Nitko. Se. Nikad. Ne. Dere. Na. Mene. Ustala sam i odgurnula ga od sebe
"Da, iz šale sam ti zabila olovku u oko. Kako genijalno. jel škakljalo? Hoćeš možda još?" Izvukla sam tehničku iz zida. "Što ti misliš, da sad kad sam tvoja zakuska te se moram bojati ili te poštovati? Ne nasmijavaj me, krvopijo."
"Mogao bih ti lako slomiti vrat kao da je grančica zbog ovakvog ponašanja."
"Samo daj," uzvratila sam mu čvrst pogled. Još neko vrijeme me bijesno gledao, a zatim je plamen nestao iz njegovih očiju. Podrugljivo se nasmijao. "Nije zabavno ubiti nekoga tko već želi biti mrtav. Održat ću te na životu. I igrati se s tobom."
Bijesan urlik oteo mi se iz dubine grla kada sam navalila na njega. Odjednom, strah mu je prešao preko očiju. Ali samo na trenutak. Zgrabio je ruku u kojoj mi je bila tehnička, oteo mi je iz ruku i bacio kroz prozor. Probila sam staklo i završila bih nabijena o zid i s polomljenim kostima. No, stvar je u tome da nisam. Nešto se u meni dogodilo, neka nagla promjena... Napravila sam salto i dočekala se nogama o zid kuće Witchsoulovih, a onda se odgurnula i poletjela natrag u svoju sobu. Moć je prošla mojim tijelom, tjerajući me da kriknem od zadovoljstva. Šaka mi je zasvijetlila i kako sam uletjela natrag u sobu, tako sam udarila gada u glavu, a on je leđima probio vrata moje sobe, zida kupaonice i odletio na WC školjku. Svijetlo se upalilo i roditelji su ušli hodnik. "DINAH! ŠTO TO IZVODIŠ?" vrisnula je majka, no, na moju sreću, Damien je ošamućen izašao iz WC-a. "Platit... Ćeš mi ovo!" zarežao je, a onda vidio majku, oca i Raina kako gledaju ravno u njega, iznenađeni i izbezumljeni. Sljedeći tren, svi su popadali u nesvijest. Zatim je pogledao u mene, izvan sebe od bijesa. Zgrabio me za vrat i gotovo ugrizao, a onda ga je zelena zraka udarila i odbila od mene. Pala sam na stražnjicu i pogledala tko je to bio. Summer i Autumn, stajali su iza onesviještene mi obitelji, a objema su oči svijetlile strašnom svijetlošću. Kosa im je vijorila na nepostojećem vjetru, a njihove aure su postale jasne kao dan - Autumnina crna, a Summerina bijela. Kamenih lica, gledale su u Damiena. I ja sam pogledala u njega. Bio je mačka. Crna mačka. Ponovo sam pogledala Autumn i Summer, koje su se polako vratile normalu.
Prasnule smo u smijeh.
To be continued…
Ja ovu priču počinjem smatrat jadnom. Možda zato kaj me frendovi jebu oko nekog fantasyija sa zmajevima.
Očekujte postove rijeđe nego obično xDD
Sretan Božić :)
|
