Tales from the Darkness

Poput jezivog zova divljine, probudila me iz sna svirka klavira. Uspravila sam se i bacila pogled kroz prozor. Mjesečina je sjala punim sjajem. Ali bilo je očito da svirka nije dolazila izvana. Nisam prepoznavala skladbu – no mislim da je bila Beethovenova. Ustala sam iz kreveta i u svojoj jezivoj spavaćici se popela na kat. Nisam se usudila upaliti svijetlo, no svijetlo mjesečine je kroz prozor na krovu obasjavalo klavir. Prestala sam se micati – i dobila poriv da vrisnem. Tamo je sjedio netko. Lice mu nisam vidjela, jer crna kosa padala je preko njega. Svirao je kao da iz sebe može izbaciti svu svoju tugu, bol i patnju, tako da sam na tren zaboravila da on ne bi smio biti tu – iako mi se činilo da mu tu je mjesto (na neki bizaran način). Na kraju, zbunjenost i strah su u meni prevladali, no uspjela sam zadržati mirnu glavu. Reagirala sam onako kako sam znala u tom trenu. Zgrabila sam prvu knjigu s police i bacila je prema njemu. Knjiga ga je pogodila ravno u glavu. Pala je na drveni pod poput ranjene ptice i on je prestao svirati. Pogledao me crvenim, sjajnim očima i odjednom se pojavio kraj mene, unosivši mi se u lice. Prestala sam disati, jer strah u meni paralizirao me. „Ovo je samo san,“ rekao je, dignuo ruku i krenuo me udariti – na što sam se naglo uspravila u svom krevetu. Zadihana i znojna, ustala sam. Jedva da sam se sjećala nečeg – osim crvenih očiju i svirke Beethoveena. Ili kog god. Bilo je šest ujutro – ostatak familije vjerojatno još uvijek hrče.
Odjenula sam se i krenula u napad. Bacila sam smeće van, pomela boravak od smeća koje su sinoć starci napravili (hvala Bogu da je bio samo parket), obrisala prašinu s polica i pripremila doručak taman kad su svi stigli u blagovaonicu. Brat se išao družiti s Parkerom i Williamsom, a majka i otac k Pertudovima. Ja sam uzela svoju knjigu i sjela na balkon. Dan je bio lijep. Sunce više nije sjalo onakvom žestinom kao početkom ljeta, ali i dalje mi je bilo vruće. Odnekud su se oglasile ptice. A meni s lijeva oglasila se Summer, remeteći mi mir. „Hej, Dinah!“ čula sam Summer kako viče i podigla pogled. Mahala mi je sa svog balkona, vedro nasmiješena kao i uvijek. Njoj dan uvijek počinje dobro. „Kako si?“ viknula je,
„Dobro,“ odgovorila sam.
„Sori zbog onog sinoć, Autumn stvarno zna biti neugodna s vremena na vrijeme. Ne daj da te to dira, ona je samo takva.“
„Sve je u redu. Ne ljutim se,“ rekla sam. Mogla bi se i ona sama ispričati, kad bi joj bilo stalo. Ali nije, pa me nije briga. No, odjednom se pojavila na balkonu, odmah do Summer. „Fakat? Fakat se ne ljutiš?“
„Ne. Ne ljutim se.“
„Jebenica! E, daj onda, ak ti se da, moš sa mnom i Summer ić gledat mužjake kak igraju šicu?“ Mužjaci. Ni ne shvaća kako im je ispravnu titulu dala.
„Autumn totalno slini za Lukeom,“ dobacila je Summer.
„Ne slinim! Mislim, ima jebeno seksi tijelo. I ona duga vatrena pletenica, ma sva se stresem kad ga vidim.“
„Luke Wolfrose? Susjed?“ pitala sam, a njih dvije su spremno kimnule.
„Melanie, Sarah i Katrina nam prave društvo. I one bacaju oko na frajere,“ kimnula mi je Summer.
„Ćeš doć? Oćemo čut tvoje mišljenje o frajerima u ovom gradu.“
„Ne znam. Ako me roditelji puste.“
„Naš šta, jebeš starce! Naša stara bu tvojima rekla da smo s tobom, pa ne buju dramili.“
„Da. Naša se mama jednostavno sa svima slaže.“
„Dakle, nema pogovora. Dolaziš odmah. Bumo te vani čekale.“
Pa. U redu. Što može poći po krivu? Spremila sam knjigu u svoju sobu i izašla s curama van. Ne zato što me zanimaju... 'mužjaci'. Nisam imala normalno društvo otkad se Kennedy preselila u London.

Odvukle su me u kvart, tamo gdje je Rain igrao košarku. Odmah me primijetio i došao do mene. Ne znam kako mu uspijeva, s obzirom da je slijep kao miš. „Ne bi li ti trebala biti doma? Stara će pošizit ak te vidi vani.“
„Neće. Naša mama ju je uvjerila da je dobro da se druži s nama,“ rekla je Summer.
„Je li?“ pitala sam.
„Da, baš je razgovarala s njom preko telefona,“ odgovorila mi je veselo Summer.
„Razgovarala je?“ digla sam obrve
„Evo naših kurvi,“ rekla je Autumn i pokazala prema tri riđokose djevojke koje su sjedile na klupici. Mahnule su nam. „Furate nam novo društvo?“ pitala je djevojka sa zelenim pramenovima u kosi, za koju sam zaključila da je Katrina.
„To nam je susjeda,“ rekla je Sarah, koju sam upamtila kao ljepoticu. Katrina i Sarah su bile na fakultetu, makar je Sarah krenula tek ove godine. Kraj njih je bila Melanie, koja je ove godine bila maturantica. No, njeno lice bilo je pravi bejbifejs, izgledala je kao da joj je jedva šesnaest. Luke i Rob (koji je bio u kiltu) igrali su košarku. Kevin je, kako je Melanie rekla, radio. Što me podsjetilo na moj posao sutra. „Hej, sjedni s nama, druži se malo,“ rekla je Melanie. „Buraz ti je totalno sladak.“
„Da, upravo je Melanie rekao da ima najslađe lice na svijetu,“ rekla je Sarah.
„A Melanie je ful preosjetljiva na svoju facu,“ rekla je Autumn.
„Pa, ako nešto Rain ima dobro na sebi, onda je to ukus,“ rekla sam, ignorirajući njihov bogati vokabular, unatoč tome što me veoma iritirao.
„Tipična bratska ljubav,“ prokomentirala je Katrina. Nisam ništa rekla na to, jer nisam shvatila što je time pjesnik htio reći.
„Pazi!“ viknuo je netko, a lopta je letila prema meni. Odjednom, jedan od dečki je napravio kolut i uhvatio loptu taman da me ne udari u glavu. Naravno, osim što je uhvatio loptu, srušio je i mene i Autumn i cijelu klupu. Dok su svi ostali stajali, ja sam završila leđima pritiščući Autumn na beton, dok je Rob jahao po meni. Divno. "Opa, akcija u troje," čula sam svog glupog brata Raina.
„Jesi dobro?“ pitao je. Izgledam li ja njemu dobro?
„Joj, Rob, daj se miči s nas!“ viknula je Autumn i snagom koja ne priliči jednoj tako mršavoj curi maknula je mene i Roba od sebe. Ponudio mi je pomoć, ali ustala sam sama i izbjegavala ga pogledati. Što je natjeralo Summer da prasne u smijeh.
„Rob, izvedi!“ viknuo je Luke, na što se Rob pokrenuo. Sarah me obasjala osmijehom. „Vidi tko nam se crveni!“
„Taj za niš dobro mali idiot ti se sviđa?“ Autumn je pitala.
„Ne. Ni ne poznajem ga. Zašto bi mi se sviđao?“ counterstrike. Ili ne. Ne znam što me spopalo danas.
„Pobrinut ćemo se mi da ti njega upoznaš,“ namignula mi je Katrina. Suspregnula sam smijeh koji mi se gotovo oteo iz grla, pa sam se samo nasmiješila. Ponovo sam pogledala Roba. Nisam bila sigurna što je to bilo, ali nešto na njemu mi je protreslo utrobu. Nešto što sam primijetila mešu svim Wolfroseovima. Prikriven osjećaj, zbog kojeg pomisliš da si okružen čoporom gladnih vukova.

Iznosila sam smeće van, kad me zaustavio muškarac. Zapanjio me svojim izgledom. Duga plava kosa padala mu je niz ramena, vilice i jagodice isticale su se na njegovu mršavu, mačkoliku licu, a nimalo nisu pomagale ni kose mačkolike oči koje su se čudno caklile. DJelovao je... velebno. „Zdravo. Vi ste novi susjedi?“ pitao je. Kimnula sam. Imala sam osjećaj da ispred mene stoji sam kralj i to mi je oduzelo jezik.
„Žao mi je, moj brat i ja se nismo prije stigli upoznati. Kamei je veoma zauzet, znate, a ja preko dana nisam u gradu. Ja sam Guildros.“
„Dinah,“ rekla sam i pružila ruku, pa povukla, na što se Guildros nasmijao. Zvuk smijeha bio je zvonak.
„Bez briga, radničke ruke najčišće su ruke,“ rekao je i rukovao se sa mnom. „Htio bih se upoznati i sa tvojim roditeljima.“
„Oni su u gostima, neće se vratiti još neko vrijeme.“
„Šteta… Šteta…“ Guildros je neko vrijeme gledao u nebo (ili možda krov moje kuće), a zatim mi se ponovo obratio. „Znaš li priču ove kuće?“ Definitivno je zurio u krov moje kuće.
„Pa, znam da su tu nekada živjeli otac i sin. Često su se svađali. Nakon toga, sin je umro, a otac se ubio od tuge. Tu, u ovom dvorištu se navodno pojavljuje duh oca, koji kaže da je njegov sin čudovište i upozorava nas da se pazimo.“
„To je samo dio ove priče. Naime, Damien nije umro, već postao vampir.“
„Vampir?" upitala sam sa smiješkom. Vjerojatno mi tu priča neku glupost koji su ovdašnji seljani smislili. Ovaj, građani.
„Tako je. Ubio je svog oca jer ga je mrzio, a zatim se sakrio u tajnu sobu u ovoj kući. Prije nego što krene u lov, uvijek odsvira 'Za Elizu'.“ Zgranuto sam ga pogledala.
Sanjala sam ga. Sanjala sam da je svirao za Elizu, a onda me napao. Vidjevši moju reakciju, Guildrosovo tvrdo lice naglo se smekšalo u smiješak. „Bez brige. To je samo priča. Damien i njegov otac davno su umrli.“ No, nekako mi to nije djelovalo umirujuće. A maloprije sam mu se rugala. „Pa, bilo je lijepo pričati s tobom, Dinah. Pozdravi svoje roditelje.“ Mahnuo mi je, okrenuo se i nestao u noći. Ušla sam u kuću i zaključala vrata i popela se na tavan. Nervozno sam gledala klavir. Hoće li se pojaviti ponovo? Možda ako ga izazovem? Sjela sam za klavir, a onda sam se sjetila kako zapravo i ne znam svirati. Nasmijala sam se svojoj gluposti i otišla s tavana, osjećajući nečiji pogled na svojim očima.
Dajem previše važnosti onome što je Guildros rekao. I čitam previše gluposti.
Na tu misao dohvatila sam 'Drakulu' Brama Stokera. Nikad previše gluposti u jednoj glupoj glavi.

To be continued…